Tuesday 27 May 2014

Srbija u doba Tvitera



Naizgled na marginama velike prirodne nepogode koja je pogodila Srbiju, a zapravo u samom središtu zbivanja i od nemerljive važnosti za razvoj događaja u vezi sa poplavama, učestvovala je, svedočila i delovala srpska tviter zajednica. Njena akcija, iako skoro neprimetna u izveštavanju „mejnstrim“ medija, uspela je da privuče i pažnju i gnev ljudi iz samog vrha vlasti, pa i glavnog protagoniste lično. Oni koji su neupućeni u razvoj i uticaj društvenih mreža, mogli bi ostati začuđeni otkud gnev vlasti zbog zajednice ljudi koja sebe naziva „tviterašima“. Odgovor svakako nije moguće dati u kratkoj formi blog teksta, naročito ne u trenutku dok Tviter, življe nego ikada pre, oblikuje i usmerava stavove i razmišljanja srpke omladine i srednje klase u nastajanju. Ipak, vredi pokušati razumeti i donekle pojasniti važnost ovog medija i njegovu društvenu ulogu.

Društvene mreže sasvim lako nas mogu načiniti robovima, ali nam istovremeno mogu dati velike slobode i nezavisnost. Takođe, one mogu spasavati živote. Kada je postalo jasno da velika kiša donosi do sada neviđenu poplavu, neodlučnost oficijelnih medija u vezi sa izveštavanjem dovela je do masovne uključenosti građana. Direktno zainteresovani za sopstvenu, i sudbinu svojih sugrađana, građani Srbije iskoristili su sve prednosti Tvitera, i svoje do juče uglavnom trivijalano prisustvo na ovoj mreži, zamenili aktivnim društvenim angažmanom. Deljenje vesti obeleženih „tarabama“ o poplavama, bile su najdirektniji i najbrži vid informisanja mnogih. U danima i za noći kada su ekipe „Gorske službe spasavanja“ evakuisale zatočene Obrenovčane, komunikacija između onih na Tviteru i radio amatera, omogućila je brzo i efikasno delovanje u pronalaženju „odsečenih“ ljudi. Paraćin, Ćuprija, Jagodina, samo su neki od gradova koji su uglavnom jedino spominjani na ovoj društvenoj mreži, a organizovanje volontera i dvosmerna komunikacija između njih i ugroženih građana, velikim delom obavljala se upravo preko Tvitera. I dok je vlast pokušavala da izvrši kontrolu informacija i da utiče na način na koji mediji govore o poplavama, dotle je zajednica na Tviteru iskoristila potencijale mreže u cilju slobodnog protoka vesti i podataka. Ubrzo, dobro organizovana i tehnološki pismena grupa dobronamernih ljudi, uspela je da navuče mržnju onih koji ne vole upravo takve – organizovane, pismene i dobronamerne.

Svaka nedemokratska vlast svoje očuvanje vidi u kontroli informacija i kreiranju svojih istina. I dok je oficijelne i komercijalne medije lako kontrolisati novcem, nezavisne mikroblogove poput Tvitera nemoguće je staviti pod svoju kontrolu. Nedavna nemoć nedemokratske vlasti u Turskoj videla se u pokušaju sa isključenjem Tvitera na teritoriji ove zemlje. Pokušaj je propao. Privođenja blogera i aktivista društvenih mreža uobičajena su za autoritarne sisteme. Ovih dana se pokušava sa istom praksom i u Srbiji. Nespremnost države za prirodne nepogode ovakvog obima pokazale su brojne njene slabosti, a oni koji ukazuju na njih, smatraju se kritizerima. Čak i one koji na društvenim mrežama svedoče o ličnim iskustvima iz polavljenih gradova, državni funkcioneri optužuju za širenje panike. Za nedemokratski sistem, svako širenje istine o njemu, predstavlja širenje panike. Za vlast u Srbiji, Tviter je nova noćna mora.

Iskustva koje nam donose „The Occupy movement“ iz Amerike, kao i pobune iz Grčke i Turske, pokazuju nam na koji način društvene mreže mogu da integrišu nezadovoljstva pojedinaca i da ih usmere ka korigovanju ili menjanju vlasti, čak i tamo gde ne postoji politička opcija koja adekvatno artikuliše sve potrebe i ciljeve nezadovoljnih i pobunjenih. Nazdovoljstvo građana Srbije u pogledu reakcije vlasti na poplavni talas i njenu nespremnost preuzimanja odgovornosti, kao i bahati odnos prema zahtevima javnosti da se utvrde odgovornosti i odgovorni, kao i da podaci budu transparentni, iako još uvek neartikulisano, osnaženo jedinstvom postignutim u najkritičnijim danima poplave, moglo bi da inicira zahteve za ozbiljnijim društvenim i političkim promenama. Iako rasejano između levih i desnih, ovo nezadovoljstvo prevashodno inspiriše studentsku omladinu i pripadnike tek formirane srednje klase, odnosno one društvene slojeve koje u prethodnih desetak godina odlikuje određeni stepen konformizma, politička nezainteresovanost, kao i bojazan za očuvanje izborenih ekonomskih pogodnosti. U ovoj blagoj letargiji leži jedina šansa vlasti. Sa druge strane, položen ispit u samoorganizovanju u dramatičnim i ekstremnim uslovima, kao i visok stepen empatije i solidarnosti, te izgrađena svest o lošem učinku vlasti, dobra su osnova za pokretanje zahteva za promenama u društvu.

Nesumnjivo, nedavno ostvarena visoka izborna pobeda vladjuće partije, daje joj puni legitimitet, ali se na skretanje sa kursa demokratije u voluntarizam treba gledati i kao na spremnost vlasti da korumpira demokratske procedure u društvu. Uostalom, nedavna izjava predsednika Republike u kojoj uspehe države favorizuje u odnosu na neodgovornost građana, pokazuje pogrešno percipiranje događaja. U Srbiji, država odavno nije bila slabija a društvo odavno tako organizovano. Tviter svakako nije jedini i najvažniji pokazatelj toga.



No comments:

Post a Comment