Wednesday 2 April 2014

Beograd, život i smrt provincije


Nedavno je, u filmu zvučnog naslova, neka glumica, besno vikala na ljude u tramvaju pozivajući ih da se vrate odakle su došli i ostave joj Beograd. Možda nisam dobro shvatio, film još uvek nisam odgledao, ali se pomenuta protagonistkinja navodno pozivala na Duška Radovića. Sasvim opravdano, većih Beograđana od Duška Radovića i Mome Kapora, teško da bi našla među piscima. Ono što je nekome, ko se brinuo o parolama koje ona uzvikuje u prikazanom filmskom isečku ,promaklo, jeste činjenica da je spomenuti Radović, baš kao i Kapor, svoj put do velikog Beograđanina, prolazio putem onih anatemisanih nesrećnika iz tramvaja, nikako putem „gnevne pravednice“.

Iako je već samim prikazanim insertom film izazvao dosta polemike, u kojoj je učestvovala i sama autorka, o njemu se može i mora govoriti tek nakon prikazivanja. Voleo bih da je u pitanju veliki film. Najviše zbog njegovog naziva „Beograd, život ili smrt“. Čudno je na koje je sve načine, milionima ljudi, Beograd bio i ostao izbor između života i smrti.

Magnetska privlačnost Beograda leži u ogromnom urbanom potencijalu glavnog grada Srbije. Urbani potencijal gradova, ono je što ljude u njima zadržava ili udaljava, privlači ili odbacuje. Gradski potencijal proporcionalno raste sa brojem društvenih institucija svih profila. Tamo gde su centri političke i ekonomske moći, tamo je državna elitna umetnost. Tamo gde ima elitne umetnosti, razviće se nezavisne scene. Slično je ili gotovo isto i sa drugim životnim sferama. Centralizovanje društveno političkog života u Srbiji nakon Drugog svetskog rata, dovelo je do jasne podvojenosti u pogledu kvaliteta života i sadržaja životnih perspektiva, Beograda i njegovih stanovnika sa jedne, i ostalih srpskih gradova sa druge strane. Jednako nezaintereovane za emancipaciju takozvane unutrašnjosti, bile su vlasti Titove Jugoslavije, Miloševićeve i postpetooktobarske Srbije. Vlast, zaokupljena jedino sopstvenim očuvanjem, decenijama je stvarala privilegovane elite, koje su opet, zarad zadovoljenja sopstvenih potreba, stvarale najbolju selekciju umetnika, sportista, naučnih radnika, političara. Razvoj provincije podrazumevao je odbranu zemlje, industrijsku proizvodnju i poljoprivredu. Kulturna politika se tu razvijala na amaterizmu, a univerzitetske i naučne delatnosti bile su svedene na realne potrebe privrednog okruženja. Razvoj koji je centralna vlast sprovodila u provinciji, jednako je bio nepovoljan po emancipaciju provincijskih gradova kroz čitav period od završetka Drugog svetskog rata do danas, i njegova jedina motivacija bilo je obezbeđenje socijalnog mira i očuvanje političke moći.

U novije vreme, tehnokratska elita, suočena sa izazovima prenaseljenosti Beograda i njegove nefunkcionalnosti, prepoznaje neophodnost spuštanja društvene dinamike na niže nivoe, procesom takozvane decentralizacije. Nezainteresovana da prepozna osnovne elemente društvenih kretanja u Srbiji kao i stvarne potrebe provincije, ova elita svoje aktivnosti usmerava ka oživljavanju privrede i tržišta, proklamujući novac kao dominantnu vrednost društva. Na taj način, osiromašena radnička klasa, motivisana isključivo materijalnom sigurnošću, postaje apologeta tiranije kapitala.

Sužene perspektive, često svedene na rad u lokalnoj fabrici, bez većih mogućnosti za intelektualnu i duhovnu nadgradnju, motivišući su faktor mladih za odlazak iz provincijskih gradova put Beograda. Sa ili bez velikih ambicija, u gradu koji istovremeno očarava i plaši, za sve njih Beograd jeste izbor života i smrti.


1 comment:

  1. http://belgradefashionlove.blogspot.com/2014/04/beograd-zivot-ili-smrt.html

    ReplyDelete